PHOTO SOUVENIRS

Fotografije okupljene ovom prigodom nisu dio ciklusa; među njima ne postoji čvrsta idejna niti vizualna veza. To su trenutne bilješke nastale zahvaljujući mogućnostima što ih pruža tehnologija. Poneke fotografije djeluju nedorečeno, kao da su tek naznake putanje pogleda, interesa fotografa koji nas navodi da povjerujemo njegovu načinu promatranja i izdvajanja pojedinosti, ne inzistirajući pritom na naraciji i iscrpnoj deskripciji. Periferije naših pogleda opterećene su mnogim vizualnim senzacijama i čini se da nam u vidnome polju, točnije, na njegovu rubu, neprekidno titraju slike izmjenjujući se nesvladivom brzinom. Koju izdvojiti? \”Namjerno ne kontroliram u cijelosti proces nastanka ovih fotografija. Fotografiram malim \’idiot-aparatima\’ kod kojih je većina tehničkih parametara zadana i nepromjenjiva. Takva fiksirana zadanost provocira korištenje slučajnosti pri fotografiranju. Mogu fotografirati impulsivno i trenutno, bez gledanja kroz tražilo aparata i bez vremena potrebnog za minimalnu tehničku pripremu. To mi daje slobodu i potpunu izravnost pri radu.\” Odbačene i zamotane stvari, pojedini začuđujući predmeti na rubovima, odnosno u uglovima uočene scene, prolazni prostori te oni čiju je pojavnost potrebno dodatno zaštititi – žičanom mrežom, rešetkom, umatanjem i kojekakvim preprekama – sve su to detalji s Rasolovih fotografija. Balansiraju unutar fotografova vidnog polja zahvaljujući svojoj običnosti, svakodnevnosti; to su prijelazni oblici koji djeluju u smislu potvrde o potrebnosti gledanja, čija je temeljna svrha pokazati postojanje u određenom prostoru i vremenu. Slojevi pogleda koje na njima uočavamo osobiti su, govore u prilog Rasolovoj namjernoj konceptualnoj nepripremljenosti. Prolazeći kroz neku višekrilnu građevinu čija namjena ostaje nepoznata, pitamo se što je gledao: isprva preuzimamo njegov cjelovit pogled koji ovlaš oplahuje prostor kroz koji prolazi, čiju dimenziju utvrđuje paralelno krilo u pozadini. Racionalistička arhitektura ipak nije ono što ga primarno zanima, kako se čini. Hladnu bjelinu neba te otuđenu zatamnjenu unutrašnjost naglašava ugašena žarulja bez sjenila čiji zakrivljni oblik unosi neku nesigurnost u pravilan prostorni raster. Odbljesci fluorescentnih svjetala iz nekog neodređenog stražnjeg prostora pridonose osjećaju neizvjesnosti te potrebi da se što prije prijeđe u neki drugi, topliji i ugodniji prostor. Dijagonalna kompozicija naglašava prolaznost, sugerira kretanje bez potrebe za zastajkivanjem. Mnogo je slično komponiranih kadrova, no možemo li unutar konteksta prolaznosti, slučajnosti, brzine i intuicije tražiti sigurnost kompozicijskog uporišta kojim bismo objedinili cjelinu? \”Pomisli da nekome telefoniraš i kažeš mu: \’Ovaj stol je previsok\’, pri čemu prstom pokazuješ na stol. Kakvu ulogu ovdje igra pokazivanje? Mogu li reći: mislim na dotični stol tako što pokazujem na njega? Čemu to pokazivanje i čemu te riječi i ono što njih inače još može pratiti?\” Čemu Rasolovo (simbolično) upiranje prstom u kompo