Noćni dnevnik

Günther Anders, u lucidnoj knjižici Kafka, pro et contra (1955.), piše: „On je kao čovjek koji pukotine u masivu škriljca prevodi kao da su hijeroglifi, da bi onima koji obično govore da masiv svijeta ima smisao apsurdnošću prevedenog teksta dokazao da su pukotine, ustvari, samo pukotine.“ (Prev. Ivan Focht) Nitko, zapravo, ne može dokazati da su pukotine samo pukotine, i njihovo prevođenje kao da su hijeroglifi, koliko god se činilo apsurdnim, uvijek postaje smisleno. Jer, između onoga što opisujemo i nas postoji samo jezik; štoviše, ako je već i samo promatranje, barem djelomično, anticipativna operacija – tj. da doista vidimo ono
što znamo, ili mislimo da znamo – onda čak i njemu jezik prethodi. Sigmund Freud i psihoanaliza navikli su nas, kao na konačnu spoznaju, da su snovi svojevrsne potpražne šifre kojima se može, već prokušanim znanstvenim postupcima, napose asocijativnim tehnikama, otkriti smisao. Oksimoronski naslov knjige Vladimira Mattionija, likovnog umjetnika, pisca i arhitekta, Noćni dnevnik, ujedno je i njezin kod: on nagovještava da pred sobom imamo sedam autentičnih snova, što su mu se javili od 1968. do 2013., ali su se, zbog naravi jezika i narativnih tehnika, preobrazili u stanovit tip poetske ili meditativne proze. Snove obično povezujemo s noći, unutarnjim mrakom – nad kojim budna svijest nema nikakve vlasti – čak i onda kada im se predajemo za popodnevnog počinka, usred bijeloga dana. Dnevnik asociramo s danom, s punom budnošću koja
nad sobom ima vlast, ili joj se to samo priviđa, pa makar se pisao u gluho doba noći. Svijet sna, kao čistog najprisnijeg doživljaja, i svijet njegova opisa, osobito pokušajā da se on tumačenjem podvrgne potrebama diskurzivnog uma, najčešće su dvije veoma različite stvarnosti. Mattionijeva knjiga nije pokušaj autoanalize sedam važnih snova¬; ona, štoviše, nije ni njihov posve precizan opis. Netko bi je drugi, dakako,
mogao podvrći toj vrsti postupka, ali bi, na kraju, dobio isti rezultat i da raščlanjuje bilo koji poetski tekst: sva se umjetnost može čitati kao anamneza, ali ona nikada nije samo to. Ukratko, Mattioni svoje noćne snove uzima kao temeljno doživljajno polazište kako bi ih, koliko god može, razvio u nizovima dnevnih sanjarija, čime, u najsretnijim trenucima, postiže to da prizori koji potiču najdublju emocionalnost, a da im se ne pokušava dohvatiti smisao, zažive u slikama što ih, kao njihov nastavak, s drukčijim žarom, pobuđuje budna meditacija. Opisujući golemi onirički labirintski prostor, podzemnu rezidenciju à la Vathek Williama Beckforda, Mattioni precizno iznosi sliku svojega nastojanja: Palača se mogla razgledati samo iznutra. Nikada je nitko nije vidio izvana. I svijet sna jest svemir, golema palača, koji je nemoguće obuhvatiti
pogledom izvana: može mu se prići ili znanstvenom analizom ili poetskim meditacijama. On se odlučio za ovaj drugi pristup. U njegovoj knjizi nisu samo snovi, njih sedam na broju, tema dnevnih sanjarija: tu se, a da se, opravdano, ne navodi izvor asocijacijā, susreću aluzije, ili možda, čak i nesvjesne reminiscencije, na umjetnička djela kao na snove drugih ljudi: u opisima bezizlaznih prostora možda se smijemo podsjetiti na Piranesijeve Zatvore; još je uzbudljiviji niz opisa perspektivističkih paradoksa na Escherovim grafikama: ono što na njima zavarava, i uzbuđuje, promatračevo oko – koji ne vidi anomaliju dok je analizom ne
razumije – u ovim se meditacijama potpuno rastapa i nestaje, jer se um podvrgava drukčijim obmanama nego oko. Ali, zauzvrat, u statičnu narav zagonetaka, u tim grafikama, autor unosi dinamičnu komponentu, koju omogućava sama susljednost vremenske naravi upotrebe jezika: ono što se opisuje pred nama se preobražava u opisu. Robert Moss, u knjizi The Secret History of Dreaming, uzimajući u obzir psihoanalizu, ali je smještajući u mnogo širi povijesni kontekst, smatra da se vježbom može osvojiti aktivno sanjanje, tj. da se svijet oniričkoga i svijet tzv. Jave mogu potpuno međusobno prožeti. Mnogi od nas nemaju -dovoljno iskustva da provjere taj zanimljivi nauk.
Mattioni, koliko razumijem njegove poetske zapise, nije težio toj svrsi: on ne rastače misterij sna nego onim silama što ga pokreću nastoji ozariti svoju budnu imaginaciju. Čak se i prirodni i društveni prizori, koji odišu
svakidašnjom javom, u ovoj knjizi, gotovo neopazice, preobražavaju u dnevnu sanjariju, uz koju se nikada ne nudi nikakvo tumačenje da bi se zadovoljila radoznalost uma: neprekidno se nastoji razbuditi moći imaginacije. Noćni dnevnik mali je brevijar sanjanja na javi.
(Marko Grčić, travanj 2015.)