Arhitektica Zoja Dumengjić

U suradnji Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu i UPI2M BOOKS objavljena je monografija posvećena djelovanju arhitektice Zoje Dumengjić, istaknute protagonistice moderne arhitekture koja je djelovala u Hrvatskoj tijekom središnjih pedeset godina dvadesetog stoljeća. Zoja Dumengjić (Odessa, Rusko Carstvo, 1904. – Zagreb, 2000.) arhitektica je izuzetnog stvaralačkog opusa kojim je ostvarila izniman doprinos hrvatskoj modernoj arhitekturi 20. stoljeća. Osobitost njezina djela prepoznata je još tijekom arhitektičina života, kada je djelo u cijelosti okrunjeno dvjema najznačajnijim strukovnim nagradama za životno djelo – godine 1975. nagrada Viktor Kovačić Udruženja hrvatskih arhitekata te 1995. godine nagrada Vladimir Nazor Sabora Republike Hrvatske za područje arhitekture. Monografija o jednom od najcjelovitijih opusa hrvatske moderne arhitekture stručnoj i široj javnosti predstavlja dosad neistraženi i nepoznati arhitektonski prosede arhitektice Zoje Dumengjić. Prva je stručna iskustva stjecala u zagrebačkom Atelieru Ignjata Fischera (1928.-1930.), a potom djeluje kao projektantica Škole narodnog zdravlja, u okviru koje profilira svoj doprinos na izgradnji manjih zdravstvenih ustanova i škola za medicinsko osoblje. Paralelno surađuje s kolegom Zvonimirom Vrkljanom i suprugom Selimirom na brojnim natječajima na kojima polučuje niz istaknutih nagrada. Sklopovi općih bolnica u Splitu i Karlovcu, te ciklus domova zdravlja u Zagrebu, Omišu, Kutini i Pločama antologijska su ostvarenja hrvatske moderne arhitekture.
Predstavljajući stvaralački rad Zoje Dumengjić u kontekstu hrvatske moderne arhitekture, kristalizira se njezin doprinos i specifičnost autorskog prosedea koji na temelju izuzetne rigidnosti i analitičnosti postavki svakog zadatka, integrira konstruktivnost i avangardnost kolege Ernesta Weissmanna, a s druge strane realitet i promišljenost izvedbe kolege Zvonimira Vrkljana. Projektantski prosede arhitektice Zoje Dumengjić zacrtan tijekom tridesetih godina 20. st., čvrsto temeljen na načelima moderne arhitekture, kulminirao je nakon Drugog svjetskog rata samosvojnim arhitektonskim izrazom, specifičnim promišljanjem prostora i funkcionalno-konstruktivnim rješenjima, te je na osobit način oplemenio hrvatsku graditeljsku baštinu.